Gledala sam slike u knjigama, filmove o šarenim ribama i dalekom plavetnilu. Ali iz tih slika se ne vidi ništa. Čovjek mora zaroniti i to doživjeti sam. Ja sam zaronila i sa dna vidjela površinu mora i na njoj vijenac od sunčevih zraka.
Podmorje nije mjesto za ljude jer tamo nema zraka.
Nosila sam sa sobom taj fantatičan prizor i sanjala o tom velikom plavom prostoru sakrivenom ispod valova. Željela sam sasvim ući u njega ali nisam znala da li će me u tom stranom svijetu biti strah.

On je znao sve o svijetu ispod mora, poznavao je pravila i opasnosti, poznavao je ljepotu i čari mora. Na kopnu mi je pokazao aparate i objasnio tehniku, koja će mi pomoći  da 'postanem' riba. Objasnio mi je pravila kako se ponašati, tamo ispod mora, u društvu sa biljkama i životinjama koje ljude nisu pozvale. On nije znao da li će me biti strah i da li će me uhvatiti panika. Mogla sam samo pokušati sa njim. Znala sam da će on paziti na mene, da me neće ispustiti iz vida, samo da bi vidio kako mi ide. U prvom pokušaju i ne ide više.

Zaron. Aparat za disanje je bučniji nego što sam mislila i jedan mali zamah peraja nosi me dalje nego što sam htjela. Polako, polakše i još polakše. Udahnuti, izdahnuti, sasvim mirno i još mirnije. Ja vidim. Ja dišem. Ništa više. Ja sam ispod vode. On je tu, kraj mene. On me nadgleda. On sve nadgleda na meni. Ispod površine preostaju nam još samo pogledi i prsti za razgovor. Ispod površine, iza maske, oči su nam veće, i pogledi su jasniji. On će na meni primjetiti svaku nervozu ili kada pokušavam biti jaka, ili kada sam jednostavno sretna - kao sada. On se samo sa svojim očima smiješi. Sasvim je lagano, ja sam sasvim lagana.
Polako i još polakše. Udahnuti, izdahnuti i cijela sam se pretvorila u oko. Prostor se otvara prema meni, dio po dio, sve je novo, niti jedan detalj me ne podsjeća na nešto poznato, a morska trava se njiše u laganom ritmu valova. Sunčeve zrake se probijaju do dna, zrnca pijeska se svjetlucaju lebdeći u moru.

Ispuštam malo zraka iz veste, jedva jedan udarac sa perajom, dišem kao u snu. Ribe se skrivaju, a morske zvijezde se pokreću tako smiješno. Otkrivam sićušne puževe i sakrivene životinje, čija imena ne znam. Onda dalje beskrajno plavetnilo, veliko kao more, nedokučivo. Okrećem glavu u stranu. On je tu kraj mene. I ja sam tu. U moru. Gledam ga i rado bi mu htjela reći kako je to sve lijepo. On klima glavom. Sa smiješkom izranjam svaki put.

Već sam puno puta pokušala o tome pisati, ronjenje opisati, ali o moru nemam riječi. Čovjek mora sam zaroniti i vidjeti, ali mora i ponovo nazad, a ja želim svaki put ostati u moru; ostaje mi žudnja...

Friederike von Koenigswald